FANTOM PLANINŠAK

FANTOM PLANINŠAK
DB Indoš & Tanja Vrvilo

I. PANDEKTA

Pretpostavimo da smo se nakon mjesec dana ljetovanja vratili kući, u stan koji je za to vrijeme bio prazan i zaključan, a čije ključeve nema nitko osim nas. Otključavamo vrata, ulazimo, prolazimo kroz sve sobe i otvaramo prozore da se provjetri. Sve je poznato, prirodno, sve je onako kako smo ostavili i kako smo očekivali naći. Ali gle – nema pepeljare na radnom stolu! Odjednom se zbunjujemo. Posumnjamo u vlastite oči, protrljamo ih i pogledamo ponovo; pepeljare nema! Posumnjamo u svoje pamćenje; možda smo pepeljaru slučajno stavili na neki drugi stol ili na ormar? Izvršimo brz pregled čitavog stana; pepeljare nema! A kako bi i bila negdje drugdje. To je pepeljara od crvenog muranskog stakla koja uvijek stoji na radnom stolu i nigdje drugdje. Osim toga točno se sjećamo da smo je neposredno prije putovanja oprali, obrisali i stavili na njeno mjesto. Suočeni smo dakle s problemom (zagonetkom); kako i kamo je nestala pepeljara iz zaključanog stana, u kom se inače, bar pri letimičnom pregledu, ne primjećuje nikakva druga promjena? Ovo pitanje nas zbunjuje, kopka, uznemiruje, podstiče na razmišljanje. Osjećamo da moramo naći rješenje. Ali kako da ga pronađemo? Prirodno se nameće hipoteza (pretpostavka); za vrijeme dok smo bili na moru netko je bio u stanu i nekamo odnio pepeljaru. To je, čini se, jedino moguće objašnjenje (ukoliko ne vjerujemo u čuda i u duhove), ali ako je i točno, ono još ne rješava, nego samo povećava zagonetku. Pepeljara nije vrijednost zbog koje se provaljuje u tuđi stan! Razmislimo još malo pa kažemo sami sebi; pepeljaru mora da je odnio netko tko je u stan provalio zbog nečeg vrednijeg. Svidjela mu se pepeljara pa je usput uzeo i nju. Ili ju je možda nehotice razbio, pa je ostatke pokupio smatrajući da će vlasnik prije primijetiti razbijene komade pepeljare nego njen nestanak. Našu dosta neodređenu pretpostavku preliminarnu (prethodnu hipotezu) hipotezu tako smo zamijenili drugom, mnogo određenijom. Ali kako možemo utvrditi da li je ona točna? Da bismo utvrdili da je hipoteza istinita moramo je verificirati (provjeriti). Ali kako da je provjeravamo? Iz naše hipoteze slijede neke konsekvencije (logičke posljedice). Ako je hipoteza istinita, mora da je iz stana pored pepeljare na stolu nestalo i nešto mnogo vrednije. Ako hoćemo da provjerimo našu hipotezu, treba, dakle, da pažljivo pretražimo stan i utvrdimo nije li iz njega nestalo i nešto što vrijedi mnogo više. Otvaramo najprije stol u kojem držimo novac: 44 000 koje smo ostavili stoje nedirnute. Otvaramo ormar s odijelima: kaputi i odijela su na mjestu. Na svom mjestu je i pisaća mašina, radio, televizor, tranzistor. Najzad se dosjetimo: Najvrednija je u stanu zbirka maraka. Samo jedna serija vrijedi pola milijuna. Otvaramo još jednom srednju ladicu stola i nalazimo album s markama. I on je tu, ali nekoliko najvrednijih serija je nestalo. Naša je hipoteza provjerena, našli smo rješenje zagonetke: Pepeljaru je uzeo čovjek koji je odnio marke. Međutim, ovo rješenje problema otvara jedan novi, teži i važniji: Tko je odnio marke i gdje su te marke sada? Ako je za našu zbirku maraka znao samo jedan čovjek, naš najbolji prijatelj, za kojeg znamo da je pošten, ali sklon neslanim šalama, pretpostavit ćemo da je on odnio marke s namjerom da nas prestraši. Otići ćemo k njemu i reći ćemo mu da sve znamo. Kad on prsne u smijeh, hipoteza će biti provjerena i mi ćemo zatražiti da marke vrati. Čitava priča tako će završiti hepiendom. Ako je, naprotiv, široko poznato da imamo veliku zbirku maraka, ako to znaju ne samo mnogi naši prijatelji i znalci, nego i prijatelji i znalci naših prijatelja i znalaca, novi problem će biti mnogo zamršeniji. U takvom slučaju telefonirati ćemo policiji i zamoliti je da preuzme dalje istraživanje. (Gajo Petrović)

II. OBAVEZNO PRAVO

Ja se kolebam između dva akta, te prelazim od pomišljanja jednoga k pomišljanju drugoga. To znači da prolazim nekim redom stanja i da se ona mogu razdijeliti na dvije grupe, pa se naginjem sad jednoj X sad drugoj Y: X i Y su simboli, koji pretstavljaju razne tendencije moga djelovanja u raznim momentima trajanja ili još je bolje reći da nisu zapravo niti simboli realnih tendencija jer se ja ne može cijepati. Ovakovo obilježavanje uzimamo samo zato jer je govoru zgodno. Realnost naprotiv poznaje samo jedno cjelovito ja, koje se razvija, dok se slobodno djelo ne odluči od njega kao zrio plod. Međutim, ovo shvaćanje slobodnoga čina ne zadovoljava obično mišljenje, koje se voli kretati u sasvim odijeljenim difernenciranim pojmovima. Ono si predstavlja neko ja, koje je prošavši neki put M O došlo u tačku O gdje mu se pokazuju dva jednako moguća puta. Namjesto aktivnoga kontinuiranoga živoga ja, u kojemu smo samo apstrakcijom razlikovali dvije direkcije, supstituiraju se dva realna smjera, koja čekaju našu odluku. Živi će aktivititet uistinu poći ili putem X ili Y, t.j. izvest će jednu od tendencija, koje smo apstrakcijom prepoznali. Tome će tako biti zato što se smjer kojemu je taj aktivitet pošao pripravljao za cijeloga puta M O, a ne zato što se volja O tobože indiferentna t.j. jednako sposobna, da pođe obim putevima odlučila za jedan od njih. Ukratko i zastupnici i protivnici slobode slažu se u tome da shvaćaju slobodno djelo kao neko mehaničko osciliranje između dvije tačke X i Y. Ako se odlučimo za X kažu prvi, dakle ste birali, kolebali, bilo je dakle i Y moguće.
Drugi odgovaraju: izabrali ste X, imali ste i razlog za to, a držite li da je Y bilo jednako moguće, zaboravljate na taj razlog. Oba ova riješenja osnivaju se na istom pogrješnom slijedu misli. Ona naime promatraju djelo, kad je već gotovo, prenose ga u prostornu sliku i drže, da ta slika potpuno adekvatno prikazuje nastanak djelovanja. No dok determinizam računa sa svime što znade o tom djelu i konstatira da je put M O X bio doista izveden, to indeterminizam ignorira jedan od data s kojima je konstruirao sliku djelovanja, pa kad je već neko djelo izvedeno vraća se na tačku O i stavlja tamo ja da oscilira između X i Y. (Ivana Rossi)

U ovoj radnji bavit ćemo se specijalno etičkim problemom slobode volje, te ćemo ga odrediti kao problem nauke o vrednotama. Ali pokazat ćemo i psihologijsko značenje problema. Što se tiče pojma volje i pojma slobode ne određujemo volju supstancijalno nego aktualistički; volja nije supstancijalno biće, već se radi o htijenju, o voljnim aktima. Slobodu određujemo negativno kao neprisutnost prisile i pozitivno kao aktivnost u smjeru vrednota. Na vrelu zazbiljnosti sloboda je neposredni nalaz, etičko vrednovanje posvjedočuje nam slobodu htijenja, a znanstveni prikaz, koji prikazuje determiniranost naših voljnih akata, ne može da pokoleba naše vjerovanje u slobodu; jer znanost ima kao predmet logizirano htijenje, htijenje koje je pretvorila u mehnički preparat, ali pravi doživljaj htijenja izmiče znanstvenom prikazu; slobodu možemo doživjeti i vrednovati, ali je ne možemo spoznati. Zbog toga ondje gdje ima života, ima i slobode. Međutim, logičkom shemom ne može se sloboda shvatiti, ona ostaje misterij. (Elly Ebenspanger)

III. STATISTIKA AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE

Br. 1
Indeks mu je nosio broj 198 a bio je redovni slušač oslobođen od cijele naukovine na drugoj godini bio je upisan kao izvanredni slušač Možda je tada usporedo radio kao dnevničar u Statističkom uredu Prve je godine slušao Institucije Hrvatsko-ugarsko pravo Povijest srednjeg vijeka polazio je Romanističke vježbe a slušao je i tečaj Alberta Bazala – O slobodi volje Druge je godine slušao Obavezno pravo Pandekta O posjedu Nasljedno pravo Pravo katoličke crkve Sociologiju te Statistiku Austro-Ugarske Monarhije

Br. 2  
te Statistiku Austro-Ugarske Monarhije Sociologiju Pravo katoličke crkve Nasljedno pravo O posjedu Pandekta Obavezno pravo Druge je godine slušao O slobodi volje a slušao je i tečaj Alberta Bazala polazio je Romanističke vježbe Povijest srednjeg vijeka Hrvatsko-ugarsko pravo Prve je godine slušao Institucije kao dnevničar u Statističkom uredu Možda je tada usporedo radio kao izvanredni slušač na drugoj godini bio je upisan oslobođen od cijele naukovine a bio je redovni slušač Indeks mu je nosio broj 198

Br. 3     
Prve je godine slušao Institucije Hrvatsko-ugarsko pravo Povijest srednjeg vijeka polazio je Romanističke vježbe a slušao je i tečaj Alberta Bazala O slobodi volje Druge je godine slušao Obavezno pravo Pandekta O posjedu Nasljedno pravo Pravo katoličke crkve Sociologiju te Statistiku Austro-Ugarske Monarhije  Indeks mu je nosio broj 198 a bio je redovni slušač oslobođen od cijele naukovine na drugoj godini bio je upisan kao izvanredni slušač Možda je tada usporedo radio kao dnevničar u Statističkom uredu

IV. HRVATSKO-UGARSKO PRAVO

Šest pljezaja dolje x10 Mali pljezaj za njega
Šest pljezaja dolje x20 Dva pljezaja gore
Šest pljezaja dolje x35 Mali pljezaj za njega
fotografija s vlastoručnim potpisom
snimljena u vrijeme nekako pred smrt
prikazuje mladog čovjeka duguljaste glave
plavokosog smirenog inteligentnog pogleda
s brčićima koji su već pošiknuli
On je odjeven kao student prava
On je odjeven kao student prava
dobro skrojeno prutasto odijelo
kaput s dva reda puceta
Potpis na fotografiji je sitan
rukopis čitak prilično pravilan
rukopis čovjeka meke-ćudi
brižljivog u svakidašnjem životu
On je odjeven kao student prava
On je odjeven kao student prava
on ima tvrdu ogrlicu
konfekcioniranu razmjerno svijetlu
dessiniranu svilenu kravatu
rukopis čovjeka meke-ćudi
metodičnog pedantnog u radu
bez ambicija povučenog u sebe
metodičnog pedantnog u radu
bez ambicija povučenog u sebe
metodičnog pedantnog u radu
povučenog u sebe
bez ambicija povučenog u sebe
bez ambicija povučenog u sebe
bez ambicija povučenog u sebe
bez ambicija povučenog u sebe
Šest pljezaja dolje  x24  Dva pljezaja gore x3
Šest pljezaja dolje x86   Mali pljezaj za njega
metodičnog pedantnog u radu
Dva pljezaja gore
metodičnog pedantnog u radu
Dva pljezaja gore
metodičnog pedantnog u radu
Dva pljezaja gore
metodičnog pedantnog u radu
Dva pljezaja gore
metodičnog pedantnog u radu
Dva pljezaja gore
metodičnog pedantnog u radu

V. SOCIOLOGIJA

U srijedu 30. listopada zakazano je u zagrebačkom kazalištu jedino gostovanje francuske glumice Henriette Roggers s družinom u igrokazu Henryja Bernsteina Le voleur, tada senzacionalnom pomodnom komadu. Kazalište je 30. listopada 1912. bilo slabo posjećeno. Predstavu francuske družine, koja je počela u pola osam, posjetio je i ban-komesar Slavko Cuvaj. Ne dočekavši svršetka predstave, Cuvaj je oko devet sati napustio kazaliste. Autom se vratio u banske dvore. Predzimska je noć bila škura i neugodna. Grad tih i pust. Sutradan se ujutro šaptom pronio glas da se te noći pred banskom palačom na Markovu trgu nešto dogodilo. Neki su tvrdili da je počinjen atentat na bana-komesara. I da je zaglavio neki mladić. Konkretno nije nitko znao ništa. Otkako se počelo šaputati, najradoznaliji su i najsmioniji, kao slučajno, odlazili na Markov trg. Kao uvijek, i danju i noću, pred kapijom je automatski koračao vojnik-stražnik, trgom je kao uvijek šetkao i postajkivao dežurni redarstvenik. Neki su prolaznici ustvrdili da se u zidu ispod prozora u prvom katu primjećuje neka oderotina. Nitko nije znao je li raspuklina postojala i prije. Govorilo se da je tu zacijelo udarilo tane. U četvrtak oko podneva nagađanja su se konkretizirala. Tvrdilo se da je počinjen atentat, koji nije uspio. Atentator da je neki student, koji da je nakon neuspjeha počnio samoubojstvo. Nitko nije znao ime studenta. Zagrebačke su novine o svemu šutjele. Tek se u petak i subotu doznalo što o događaju na Markovu trgu javljaju novine izvan dosega zagrebačke cenzure.

Br. 1
Splitska Sloboda, kojoj je redaktor bio Oskar Tartaglia, javila je u petak 1. studenoga da je đak Planinščak 30. listopada u devet sati uvečer, kad se ban-komesar autom vraćao kući, ispalio na Markovu trgu četiri revolverska hica prema vozilu, a peti u sebe. Policija da, navodno, slučaj zabašuruje, pa je zbog toga obustavila i potragu za sukrivcima.

Br. 2
Riječki novi list u broju od 31. listopada donio je ovaj izvještaj: Večeras u 8 sati pucao je pravnik Planinščak na jedan prozor banske palače na Markovu trgu. Na prozoru je opazio silhouettu jedne osobe, te je misleći da je Cuvaj, ispalio tri hica iz browninga, koji navodno nisu pogodili nikoga. Na to je atentator ispalio sebi u sljepoočnicu četvrti hitac i srušio se obliven krvlju. Atentator je izdahnuo pred vratima bolnice, kamo su ga prenijeli. Zove se Planinščak, bio je pravnik star 24 godine, i namješten u Statističkom uredu. Policija se razbježala po gradu i uhapsila više osoba. U narednom je broju javljeno: Zagrebačka je policija upela sve sile, da ovaj cijeli slučaj prikaze kao jednostavno samoubojstvo. U tom smislu priopćen je slučaj i bečkim i peštanskim agencijama. Zagrebačke novine dobile su nalog, da ne smiju ništa pisati o atentatu; oblasti ga žele sakriti, zabašuriti.  Markov trg je zaposjednut brojnom policijom, a banska je palača u tami. Policija se nalazi u velikoj potrazi za toboznjim sukrivcima atentatora. U Zagrebu je glas o atentatu praizveo veliku senzaciju i svugdje vlada razumljiva uzbuđenost. Na prozoru banske palače, na prvom katu, izbušen je komad zida, kamo je tane udarilo. Sva nastojanja policije da zabašuri atentat neće uspjeti.

Br. 3
Treću verziju o slučaju Planinščak, koja se tada još najviše prepričavala,
pribilježio je kasnije atentator Stjepan Dojčić: Planinščak se popeo na jednu
svjetiljku naveče oko 9 sati 30. X. 1912, te je tako htio ubiti Cuvaja,
koji se nalazio na prozoru, ali je bio zle sreće, te ga nije pogodio, već su njega na mjestu ubili.

Br. 4
Konačno je u subotu 2. studenog u Narodnim novinama objavljeno priopćenje kojim je demantirano da je đak Stjepan Planinšak – prvi puta je tu korektno navedeno njegovo ime i prezime – pokušao atentat na bana-komesara, te ustvrđeno da se radilo o ‘dobro smišljenom’ samoubojstvu. Planinšak da je ispalio u zrak tri pokusna hica da okuša oružje. Da se ustanovi istina i da se svedu na zaista postojeće činjenice nekoje podpuno izmišljene glasine, koje su nastale povodom dne 31. listopada t.g. u 1/2 8 sati na večer izvedenog samoubojstva pravnika S. Planinšaka na Markovom trgu, te koje su sasvim neosnovane i samovoljno dovedene u svezu sa tobožnjim atentatom na kr. povjerenika, saobćuje se na temelju redarstvenih izvida sliedeće: Službeno jest ustanovljeno, da je pravnik drugog tečaja S. Planinšak toga dana u 1/2 8 sati na večer kod pljušteće kiše došao iz svog, u blizini ležećeg stana, Duga ulica br. 30, na sredinu Markovog trga – nu na onu stranu, koja bliže leži novoj vladinoj zgradi; nego banskoj palači – i da je tamo brzo i to uzastopce opalio tri pokusna hitca iz samokresa u zrak, a zatim se sa četvrtim hitcem smrtonosno ranio. Dok je Planinšak pucao, doletio je k njemu postajni stražar, nu samoubojica bio se je već, težko ranjen zadnjim hitcem, srušio se na zemlju. Odmah prizvano družtvo za spasavanje prevezlo je težko ranjenoga u bolnicu milosrdne braće, gdje je isti doskora podlegao težkoj ozliedi, a da se nije povratio k sviesti. Iz redarstvenih izvidjajnih spisa, naročito iz preslušnih zapisnika njegovih prijatelja, koji spisi stoje svakom na uvid, proizlazi da je samoubojica već odavna bio obračunao sa svojim životom. Već nakon položenog izpita zrelosti nakanio je Planinšak skončati svoj život, pa je tada, a i kasnije često puta rekao, da ne ima uobće svrhe živjeti. Isto tako je ustanovljeno, da je Planinšak već dugo vremena bio zavadjen sa svojom obitelji i da je naročito zadnjeg mjeseca dozriela u njemu nakana da se skonča, jer unatoč tomu, što je po iskazivanju njegovih prijatelja bio dobro pripravljen, nije pristupio drugom državnom izpitu, a isto tako je napustio svoje namještenje kao dnevničar zemaljskog statističkog ureda, a da se nije ogledao za kojom inom zaslužbom. Prema tomu  se ne radi o ničem drugom, nego o dobro promišljenom samoubojstvu, pa su sve druge glasine, naročito pako o navodnom atentatu na kraljevskog povjerenika, tim više izmišljene i neosnovane, jer je banska palača u to doba u cieloj svojoj fronti napram Markovom trgu bila podpuno u tami, a kraljevski povjerenik nalazio se je tog časa u odajama banske palače, koja leže baš na suprotnoj strani Markovoga trga, to jest u Kapucinskoj ulici. Osim toga  ustanovljeno je točnim redarstvenim izvidjajima, da se na cieloj fronti banske palače ne nalaze nikakovi tragovi ispaljenih hitaca.

VI. NASLJEDNO PRAVO

Planinšakovi su imali kuću u Dugoj ulici, danas Radićevoj 58, a poslije u Maksimirskoj cesti 68. Ti se obiteljski podaci ne slažu s ličnim podacima koje je Stjepan Planinšak naveo kad se 2. svibnja 1911. upisao na pravo na Zagrebačkom
sveučilištu. Prema podacima sveučilišnih matrikula, rođen je 25. listopada 1889. u Zagrebu. Očevo ime nije navedeno, možda je tada već bio mrtav, a kao mati je navedena Anastazija Planinšak, sitničarka, sa stanom Hrastik br. 1 (Hrastik je bio periferija Laščine, blizu Maksimirske ceste.). U sveučilišnim je matrikulama navedeno je da mu je skrbnik Julije Herzog, trgovac.
Jednako su zbrkani i podaci o dogadaju u noći 30. 1istopada 1912. na Markovu trgu. Uglavnom su sve to nagađanja, naklapanja posve nerealna, fantastična. Verzija da je Planinšak pucao na komesarov automobil posve je nevjerojatna. Na ulaznoj je kapiji banskih dvora bio vojnik-stražnik, na trgu su bila, barem za povratak bana-komesara, postavljena barem dva redarstvenika. Da se u noćno doba na trgu pojavio neki neznanac, svi bi ga oni držali na oku, a zacijelo i intervenirali da se približio ulaznoj kapiji. Posve je pak nevjerojatna verzija da se Planinšak popeo na svjetiljku do visine prvoga kata. Kandelabar je bio metalan, gladak, na nj bi se mogao uspeti sarno profesionalni pelivan. Takvu ekshibiciju nebi pasivno promatrali ni vojnik-stražnik ni redarstvenici. Jedino je činjenica da su prasnuli hici, da je jedan mladić smrtno ranjen i da je pred banskim dvorima prolivena krv. Što se uistinu dogodilo te mračne, zamagljene listopadske noći ostat će zagonetka. Zagonetka te večeri na Markovu trgu ostat ce neriješena. Premalo ima uporišta za bilo kakvo kombiniranje. Službeni dokumenti slučaju ne postoje. Možda je Planinšak počeo demonstrativno pucati u općenito povišenoj psihičkoj atmosferi tadanje omladine u euforiji zbog pobjede balkanskih saveznika. IIi je počinio samoubojstvo zbog neke intimne krize? Tada još nisu bila rijetkost samoubojstva zbog nesretne ljubavi. IIi je policija jednostavno umlatila neznanca kad se nije odazvao pozivu da stane? Zagonetka ostaje. Planinšak je nakon smrti ostao samo nejasna sjena.

VII. INSTITUCIJE

Halo bok moje ime je Danny | časnik sam IDEEFA | Za sat vremena vašu ćemo kuću dignuti u zrak | ova lažna raketa je kucanje na krov vaše kuće | palindromski x3
Planinšakovi su imali    U                   Dugoj ulici kuću
danas kuća u Radićevoj  A                  poslije kuću
u Maksimirskoj cesti    KAD              se je Planinšak 
upisao na pravo sa stanom U              kući Hrastik
u kući Hrastik
Drška | Baza | Okidač
Dodatne tipke |Autofire prekidač
Gas | Kapica | Usisni pikovi
U si  sni   pi  ko   v i
Halo bok moje ime je Danny | časnik sam IDEEFA | ova lažna raketa je kucanje na krov vaše kuće | x3
Hrastik je bio periferija Lašćine   A     blizu Maksimirske
Planinšakovi su imali        U                Dugoj ulici kuću
danas kuća u Radićevoj    U                 centru Zagreba
u centru Zagreba
Drška | Baza | Okidač
Dodatne tipke | Autofire prekidač
Gas | Kapica | Usisni pikovi
U  si sni  pi  ko  v i
Halo bok moje ime je Danny | časnik sam IDEEFA | Halo bok halo / x3
Hrastik je bio   NA                              periferiji Lašćine
blizu Maksimirske ceste A                  poslije kuću
u Dugoj ulici danas kuća U                 Radićevoj  ulici
u Radićevoj ulici
Drška | Baza | Okidač
Dodatne tipke | Autofire prekidač|
Gas | Kapica | Usisni pikovi
U  si sni pi  ko  vi
Halo bok moje ime je Danny | časnik sam IDEEFA | za sat vremena vašu ćemo kuću dignuti u zrak | ova lažna raketa je kucanje na krov vaše kuće | x3

VIII. ROMANISTIČKE VJEŽBE

Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji
U kla-sičnom Ri-mu fo-renzika iz la-tinskog fo-rensis ko-rijen te rije-či  10
o-dnosi se na fo-rum je bi-la dio re-torike koja se da-kako  11
tiče go-vora no fo-renzika nije u-kjučivala samo lju-dski go-vor nego i  11
onaj pred-meta u fo-renzičkoj re-torici pre-dmeti se mogu  8
obra-titi fo-rumu govor u ime ne-živih pred-meta  7
rimski ora-tori na-zivali su proso-popoeija   5
ra-spravljajući o  davanju glasa stva-rima kojima pri-roda nije dala   9
glas Kvin-tilijan piše o moći proso-popoeije da pri-vuče bogove s neba o-živi 12
mrtve  te-da-de svoj glas  gra-dovima  6
i ne-žive pre-dmete ob-daruje gla-som proso-popoeije  5
A h ! O h! A h! O h!         4×2

IX. POVIJEST SREDNJEG VIJEKA

Ajijajiajijaji   Ajijjajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji
Tijekom srednjovjekovlja zbiljska praksa forenzike održala se 
na životu uz pomoć ljudi poznatih kao ‘đavolji odvjetnici’
pravnih stručnjaka koje je imenovala crkva kako bi 
iznosili dokaze protiv kanonizacije kandidata tražeći pogreške ili 
pri-jevaru u ob-jašnjenju po-nuđenom  4
kao dokaz za ču-da  4
A h! O h! A h! O h!     A h! O h! A h! O h!      
Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji
za ko-je se tvrdi da ih je i-zveo kan-didat svjedoci  10
su često iz-vje-šta-vali o iz-van-rednim do-ga-đaj-ima za ko-je  8
su zbi-ljski vje-ro-vali da su ih do-živ-je-li ta ču-da  9
shva-ćali su kao bo-žan-ske inter-vencije u ze-maljsku sfe-ru kao dje-la ko-ja  11
na-dilaze po -re -dak bož -anski stvo -rene pri -rode ta ču-da bi -la su u-glavnom izlje-čenja  11
A h! O h! A h! O h!   A h! O h! A h! O h!      
Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji
ponekad vizije rijetko kada levitacije proces njihova procjenjivanja uključivao je
pregled živih tijela i tijela mrtvaca
po-ne-kad kap-lji-ca kr-vi  ča-va -la   4
i dru -gih sto-larskih po-je-di-no-sti ako se ne-što mo-glo  8
ob-ja-sniti pri-ro-dno to on-da ni-su bi-la ču-da fo-renzi-čka zna-nost se 10 
ta-ko razvila kao oblik po-bijanja 5
praksa mu-čenja i do-kazivanja  5
A h! O h! A h! O h!    A h! O h! A h! O h!      
Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji   Ajijajiajijaji

X. PRAVO KATOLIČKE CRKVE

Planinšak je bio pokopan 2. studenog u 10 sati prije podne. Čini se da s kolegama nije mnogo drugovao. Od kolega, jos unazad nekoliko godina živih, nijedan ga nije zapamtio, čak ni po imenu. Planinšakov grob i danas postoji na ‘starom groblju’, unesen u registar. Grob izdržava brat mu umirovljeni pristav Mirko Planinšak sa stanom u Petrovoj 21.

XI. O POSJEDU

U tom se zidu, u kojem je bio probijen neki uski prozor, već one večeri mojega dolaska, najednom zapalila svjetiljka. To mi je smetalo. Čekao sam na cesti. Nadao sam se da će oni navući kapke na prozore. Ali ih nitko nije navukao. Svjetiljka je gorjela i onda, kada sam odlučio da se vratim. Otada, svake sam večeri gledao kako se pali, već za prvih sumračja. Ponekad sam veoma kasno u noć izlazio na put. Želio sam vidjeti da li još uvijek gori. Bila je tamo. Gasili su je tek u praskozorje.
Za sanjača svjetiljke postoje dvije vrste tuđih svjetiljki. Nečija je svjetiljka ujutro, nečija uvečer; svjetiljka onoga koji Prvi ustaje i onoga koji Zadnji liježe. Pred svjetiljkom koja se ne gasi cijele noći. Kakva je stvarno to svjetiljka i tko je kraj te neobične svjetiljke?
Biće što dolazi na pustu visoravan da potraži samoću, uznemireno je svjetiljkom koja gori na pet stotina metara od njegova obitavališta. Tako se javlja rivalitet samoća. Jedna je suvišna. Ta udaljena svjetiljka zacijelo nije suzbijena na samu sebe. Ona čeka. Ta svjetiljka koja neprestano bdije, u stvari nadzire. Jer tako nadzire, ona je pakosna. Jer daleka svjetiljka nadzire visoravan, sanjač će, uznemiren takvim nadzorom, nadzirati onog koji ga nadzire. Sanjač svjetiljke skriva tada svoju, da bi uhodio tuđu svjetiljku.
(Gaston Bachelard, Henri Bosco)

XII. O SLOBODI VOLJE

1. Sloboda predavanja i 2. Sloboda slušača.
Sloboda predavanja i sloboda slušača – čine zajednicu u kojoj učitelj govori o mnogim pitanjima, a da rješenje ne bude obavezno, kao jedino shvaćanje. Otvorenost razmišljanja bio je uspješan put učenja filozofije. Tu je izraženo uvjerenje da onaj koji druge poučava filozofiju vodi slušaoce po kriteriju sinteze filozofskog shvaćanja. Svakog svog slušača Bazala prihvaća u duhovnom odnosu da bude nosilac filozofske ideje. Svaki je slobodno biće, dakle dominus (gospodin) što znači da nije servus (rob). Po slobodi određeno je pravo ali i dužnost prema mišljenju.

Filozofija je metalogičke naravi, njeno porijeklo nije benigno taumazijsko, nego životno agonalno. Ona je u svom iskonu čin rođen iz udesa u koje zapada pojedinac i zajednica zapleteni u čvorove životnih sila različitih po vrsti ali homogenih po svom porivnom, voljnom, meta-logičkom korijenu. Filozofija je pokušaj razmrsivanja tih životnosilnosnih čvorova, njezina meta-logičnost dobiva etičku funkciju, postaje osnovom teorijskoga dobra, budući da počiva na volji koja je svjesna dužnosti.