Anti Oedipus: Anarchism and Schizophonia

TEKSTOVI

Apartheid zid

Ako su krtice životinje u zatvorima,

društva kontrole imaju svoje zmije.

Prešli smo s jedne životinje na drugu.

Spirale zmije zapletenije su od rupa krtica.

13:50 Kamionet s maslinarima iz okolice grada Tulkarema

približava se južnom prolazu.

Nadzorna kamera na zidu snima dolazak na južnu kontrolnu točku.

14:44 Kamionet dolazi do kontrolne točke. Maslenici su u Beit Lidu.

Ali, maslinari ne mogu proći. Vozač nagovora vojnike da ih puste.

Jarak 1:80 širok 2:40 dubok onemogućuje prolaske vozila.

14:50 Autobus dolazi do kontrolne točke. Provjera dokumenata. Pet žena s djecom iz Nablusa moraju napustiti autobus.

Klupka namotane bodljikave žice 1:80 visoke protežu se duž zida.

14:59 Žene i djeca ulaze u taksi i vraćaju se na zapad. Kamionet još pokušava proći.

Maslinari stoje naokolo, vozač ide od vojnika do vojnika tražeći pomoć.

Provodnik s elektronskim senzorima registrira svaki pokušaj prelaska preko betonskog zida.

15:10 Svim strancima od 16 do 30 godina koji žive u Tulkaremu, Nablusu, Jeninu i okolici zabranjen je prolaz prema jugu.

Zemljana cesta za vojne patrole, pločnik za graničnu policiju.

15:37 Kamionet s maslinarima okreće prema zapadu.

Fini pijesak za otiske stopala.

Zamislite grad u kojem svatko može izaći iz stana, ulice, kvarta,

koristeći svoju dividualnu karticu koja otvara ovu ili onu barijeru.

Kartica može biti odbijena određenog dana ili određenih sati.

To ne ovisi o barijeri, nego o automatu koji kontrolira da su svi na dopuštenom mjestu

i utječu na opću modulaciju.

Sedam Durrutijevih smrti / Five Nights of Bleeding

Iz nekog razloga ili zbog pogreške naručena su dva orkestra za istu pjesmu.

Jedan svira tiho, a drugi glasno.

Ne uspjevaju držati isti ritam. Još jednom su zasvirali ispočetka,

pa još nekoliko puta, a onda odustali od svih pokušaja međusobnog usklađivanja.

Na sve strane vide se podignute šake.

Konačno je glazba zanijemila, šake su se spustile i čuje se samo žagor gomile

u čijoj je sredini Durruti.

Uz anarhističke zastave vijore se boje svih antifašističkih grupa.

Automobili traže izlaz vozeći unatrag. Gomila se ne miče s mjesta, zauzeli su cijelo groblje.

Pada noć. Durruti će biti pokopan sljedećeg dana.

1

Anarhija anarhija
Ispod staklenog okna lice zamotano u bijeli šal

Na mrtvačkim kolima zastava
crveno crna

Durutti vas poziva da uđete

Durutti vas poziva da dođete

Svojom smrću postaje

legenda

Njegov sprovod postaje demonstracija

A smrt izdaja

Još uvijek podignute šake

Kratko ljeto anarhije

2

Preko puta Sveučilišna klinika

Zgrada sa sedam katova

Neprijatelj je zaposjeo gornje

a naši donje katove

Kad je neprijatelj na kilometar daljine vidio

automobil kako se zaustavlja

pričekao je dok putnici nisu izašli

i ispucao salvu koja ga je smrtno ranila

Još uvijek podignute šake

Kratko ljeto anarhije

3

Durrutijev vozač mi je pričao

Nakon ručka smo se odvezli na frontu

Došli smo do križanja

u susret grupi boraca

Izašao je i zapovijedio da se vrate

Crvenkasta klinika bila je preko puta nas

Čuli smo metke kako zvižde kad je pao

Polegli smo ga na stražnje sjedalo, bio je pogođen u grudi

Vozio sam do lazareta ostatak znaš

Još uvijek podignute šake

Kratko ljeto anarhije

4

Kako je umro

Kako se to dogodilo

Uvjerena sam da je bio atentat

Policajac ga je ustrijelio s prozora veće visine

Ali ako ne, tko ga je ubio

Jedan od onih koji su stajali uz njega

Bio je to čin osvete

Godinu

nakon smrti

Otvorena je izložba

Tamo je bila košulja
koju je nosio na dan svoje smrti

Ležala je u staklenoj vitrini

Rupa rupa baruta

5

Naranjero je strašna puška

narančino drvo

Popodne devetnaestog došao je glasnik s fronta
Klinika. Crvena klinika. Pala je u ruke neprijatelja.

Stali smo.

Naprijed za volanom vozač Julio, pokraj njega Durruti

Uzeo je svoju zbrojovku naranjero

Otvorio vrata, s naranjerom lupio u podnožje auta
Metak ga je pogodio u grudi pravo propucavanje

narančino drvo

Nitko nije želio reći istinu

Još uvijek podignute šake

Kratko ljeto anarhije

6

Nakon debakla anarhista na brijegu Garabitas

Durruti je pao na fronti

Ustrijeljen

s leđa

Smatralo se da su ga ubili

Durrutijevi prijatelji

ili komunisti

ili zalutali metak iz Francovih rovova

Da imala sam sumnji

njegovi prijatelji

konačno su rekli

da je to bila nesreća

To su bili njegovi suborci zašto bi lagali

Još uvijek podignute šake

Kratko ljeto anarhije

Zašto ne potražimo lubenice / Want fi Goh Rave

Utorak, osamnaestog kolovoza.

Ustajanje u pola 3 ujutro. Moj ruksak je već spreman.

Strah zbog naočala. Podjela tereta za nošenje:

za mene karte i kuhinjsko posuđe.

Nijemi marš. Prebacujemo se preko rijeke u dva puta.

Čekanje. Nijemac će nam skuhati juhu.

Ostajem i pazim na juhu.

Za to vrijeme drugi prilaze kući. Tamo nalaze jednu obitelj.

Sedamnaestogodišnji sin – lijep!

Naredba: svi natrag, povesti i obitelj seljaka.

Nijemac kojega smo pretvorili u kuhara psuje:

nema soli, nema ulja, nema povrća.

Drugovi se vraćaju. Seljak i njegov sin.

Fontana pozdravlja uzdignutom rukom, gleda mladića.

Otpozdravljaju, mladić uzvraća pozdrav jer mu ništa drugo ne preostaje.

Okrutne prisile.

Ponedjeljak

Sedamnaestog kolovoza

Prijepodne autom

Mladi vozač ima svoju dragu kraj sebe

Naredba:

Svi u kukuruzno polje

Bježimo u zaklon

Bacam se u blato


Daju mi pušku

Kratku karabinku

Pucam prema gore

Odmor

Dalje kroz šikaru

Vrućina malo straha

Zašto ne potražimo lubenice

Ponedjeljak

Sedamnaestog kolovoza

Prijepodne autom

Mladi vozač ima svoju dragu kraj sebe

Potraga:

Brzo preko rijeke

Jedan leš plav natečen

Zapaljen, drugi traže dalje

A što, radi se o tom da se spale

Tri neprijateljska leša

Odmor

Dalje kroz šikaru

Vrućina malo straha

Zašto ne potražimo lubenice

Ponedjeljak

Sedamnaestog kolovoza

Prijepodne autom

Mladi vozač ima svoju dragu kraj sebe

Čekanje:

Zamorna napetost

Spavamo na slami

Čizme u kutu dobar strop

Vičemo na sanitarca

Želi ugasiti svjetlo

Prvi put sam osjetila strah

Odmor

Dalje kroz šikaru

Vrućina malo straha

Zašto ne potražimo lubenice

Pogled kroz zid / Martin Plajh biciklom do Lyona

U Gracu gdje sam živio kao emigrant dogovorio sam se s jednim Austrijancem da zajedno krenemo u Španjolsku. Odlučili smo da idemo biciklima i da se 23. kolovoza 1937. nađemo na dogovorenom mjestu. Nisam ga zatekao tamo gdje smo se dogovorili i odlučio sam da sam produžim biciklom.

Putovao sam preko Leobena do Kalvanga, gdje sam prenoćio u sjeniku jednog seljaka. Nastavio sam dalje, biciklom, preko Rotemana i Pongaua, (kod Salcburga), a noćio u sjenicima usputnih sela. Četvrtog dana stigao sam do Johberga (Tirol). Petog dana stigao sam do Insbruka. Svaki dan je padala kiša. Bio sam mokar. Konačno sam stigao na graničnu postaju Šlakhof na rijeci Inu. Odlučio sam da pričekam dok se ne smrkne, pa da prijeđem potok s biciklom na ramenu. Skinuo sam cipele, svukao hlače i krenuo prema potoku. Međutim, bio je previše brz i dubok, pa sam morao odustati. Brzo sam stavio bicikl na rame, prešao mostić, a zatim se uputio prema putu do Martinsbruka gdje se nalazila švicarska granična kontrola.

Nešto nas još uvijek muči: Edipova priča.

Prvi je dio vladarski, despotski, paranoidan, božanski.

A drugi je dio lutanje, Edipova linija bijega,

uzmak od vlastitog lica i lica boga.

Uz granice koje treba ili ne smije prijeći, uz hibris,

postoji tajna granica.

Prelaženje čuva tajnu.

Opažanje tajne i samo je tajna:

nadzor nije manje tajnovit od onoga što otkriva.

Uvijek postoji bolje opažanje od našeg,

opažanje onoga što je u našoj kutiji.

Tajno društvo naređuje svojim članovima

da u društvu plivaju kao riba u vodi,

ali i društvo mora biti kao voda između riba.

Njegovo ime je Atheos,

on luta i preživljava na pozitivnoj crti odvajanja.

Ishod više nije ubojstvo ili iznenadna smrt

nego postojanje pod privremenom, bezgraničnom

odgodom.

Kad sam stigao u selo iz jedne kuće izašao je čovjek u uniformi. Pogledao me je, ali mi ništa nije rekao – vjerojatno je bio poštar. Sjeo sam na bicikl i odjurio najvećom mogućom brzinom. Na kraju sela nalazilo se raskršće s putokazima. Lijevi put vodio je za St. Moric, a desni preko Fiela za Davos. Odlučio sam da krenem za Davos. Pošto sam propješačio oko 17 km uzbrdo, stigao sam u sedam sati ujutro na vrh Fiela (2883 m). Na kraju sam mislio da ću poslije ovolikog napornog pješačenja i umora malo predahnuti vozeći se biciklom nizbrdo. Međutim, ubrzo sam morao opet pješačiti jer su mi kočnice na biciklu otkazale. U jednom selu uzeo sam za tri franka litru toplog mlijeka i malo kruha, a zatim se povukao na jedan proplanak, malo dalje od puta, legao i ubrzo zaspao. Probudio sam se tek predveče i odmah sjeo na bicikl. Oko tri poslije podne stigao sam u predgrađe Ciriha i tu sam prvi puta ugledao policajca. Bila je subota. Sutradan bila je nedjelja, pa sam se odmah uputio preko Baden-Briga prema Bazelu.

U Bazel sam stigao oko 10 ujutro i pronašao sindikat. Predložili su mi da krenem prema Juri, odakle ću možda lakše prijeći u Francusku. Pričekao sam da se smrači, a zatim sam bicikl stavio na rame i pošao. Tako sam stigao do jednog proplanka s graničnim kamenom. Brzo sam se udaljio da me ne bi uhvatila pogranična kontrola. Prije ulaska u Bezanson, obrijao sam se, umio i očistio odijelo u nekom potoku. Prenoćio sam u jednom stogu slame. Tu sam bolje spavao nego da sam u najboljem hotelu.

Prema članku X, Palestinci koji dolaze na granični prijelaz

ne mogu vidjeti izraelsko osiguranje,

vide samo palestinskog policajca i podignutu palestinsku zastavu.

Kontrola se nalazi ispred zrcala sa zatamnjenim staklima

nasuprot sobi za prolaz putnika.

U kasno poslijepodne, kada zrake sunca padaju na vanjski prozor kontrolne sobe koja gleda na zapad, svjetlosni snop između sobe i zamračene prostorije za putnike gotovo je izjednačio jačinu rasvjete, tako da je zatamnjeno zrcalo postalo dovoljno prozirno, omogućujući da se izvana naziru obrisi izraelskih agenata sigurnosti,

a s njima i cjelokupna lakrdija ove zamjenske suverenosti.

Sutradan ujutro sam stigao u predgrađe Liona. Kod jednog radnika sam se interesirao gdje je burza rada. Upitao me je kakva je situacija u Austriji, na što sam mu odgovorio da tamo sada vlada klero-fašizam. Zavrtio je glavom i dao mi adresu neke ulice čije sam ime zaboravio. Ostavio sam bicikl u dvorištu, popeo se na prvi kat, gdje su me svi prisutni pozdravili sa “bon žur kamarad”. Treći dan rekli su nam da se pripremimo za odlazak. Vozili smo se do nekog vinograda ispod Pirineja i tu izašli iz autobusa. Svatko je dobio po par španjolskih espadrila radi lakšeg i nečujnijeg kretanja. Kada smo stigli na posljednju uzvišicu, vodiči su nas upozorili na apsolutnu tišinu, jer je ispod nas potok koji predstavlja granicu između Francuske i Španjolske. U Figeras smo stigli 7. rujna 1937. oko četiri popodne.

Ovo ono / Time Come

Junak Ilijade je Sila.

Ona koju nameće čovjek, ona koju podnosi čovjek,

koja briše ljudsko tijelo.

Duh oslijepljen težinom sile koju je mislio podnijeti.

Onaj X što pretvara svakog u stvar.

Pretvara čovjeka u leš.

Netko je ovdje bio, a sljedeće minute ovdje nema nikoga.

Junak postaje stvar koju vuku kola u prašini.

SVUDA NAOKOLO NJEGOVA JE

CRNA KOSA BILA RASUTA,

U PRAŠINI NJEGOVA GLAVA LEŽI

Vidimo je u njezinom najstrašnijem obliku – onom koji ubija.

Koliko više iznenađuje sila koja ne ubija ili koja još nije ubila.

Sigurno će ubiti, možda će ubiti, a možda samo lebdi iznad glave koju može ubiti

u bilo kojem trenutku, što znači u svakom.

Pretvara čovjeka u kamen.

NIŠTA NE VRIJEDI MOJ ŽIVOT, NITI OVO SVE

NIŠTA NE VRIJEDI MOJ ŽIVOT, NITI OVO SVE

ČOVJEK MOŽE ULOVITI VOLA I ŽRTVENO JANJE

ALI KADA UMRE, NJEGOVA SE DUŠA ULOVITI NE MOŽE

Ovo ono

Ovo ono

Ovdje! Ondje! Ovdje!

Gdje je neprijatelj?

Na rubu vidnog polja,

Mrlja na prozoru

Sjena iza barikada

Ovo ono

Ovo ono

Ovdje! Ondje! Ovdje!

Stas visok

Kosa kestenjasta

Lice duguljasto

Oči plavosive

Nos usta pravilna

Osobeni znaci nema sposobnost sposoban

Ovdje! Ondje! Ovdje!

Ovo ono

Ovo ono

Silueta u jarku iza tebe

Ja što stojim ispred tebe

Ovdje!

Jedan poginuli

To je sve

Zanimanje tvornički radnik

To je sve

Odan i povjerljiv

To je sve

Vladanja dobrog

To je sve

Rod pješadija

To je sve

Broj vojne evidencije

21102

I to je sve

Ostavština stara kožna jakna,

Khaki hlače cipele s rupama

Dva pištolja dalekozor

Sunčane naočale

Ondje!

Jedan poginuli

To je sve

Zvukovi u jarku / Sonny’s Lettah

Što bi to moglo značiti kada sanjamo kosturnicu?

Gdje je tu mjesto žudnji?

Kamo to smjera moja žudnja,

provlačeći se hrpom kostiju?

Povinuje li se moja žudnja za čoporom?

Kakav je moj položaj u odnosu na čopor?

Jesam li dio čopora, jesam li izvan njega,

ili u njegovu središtu?

Sastavljanje rasporeda, konstruiranje odnosa,

sve to oblikuje žudnju.

To je Anti Edip.

Internacionalna brigada

22. listopada

Španjolska sjevero istok

Aragon

Draga mama,

Jesi li dobro?

Za dan dva

Opet ću ti pisati,

Još sam tjelesno i mentalno dobro

Mama,

Najvažnije je s ratnim zvukovima

Da ne brineš o metku koji čuješ

Metak putuje brže od zvuka

I daleko je kad ga čuješ

Mama,

Drugovi govore o zvukovima

Metak u blizini

Više cvili nego fijuče

A u daljini više fijuče

Zaronio bih licem u jarak

Kada bi fijuknulo, fućnulo, zujalo

Ne možeš zaroniti prvi prasak

Rikošet prozuji

Kad pogodi zemlju,

Stijenu ili drugo

Odbije se i možeš

Izbjeći ostatak

Isto je s artiljerijom

Minobacačima i teškim stvarima

Minobacači kao debele konzerve

Cijev usmjerena ravno gore

I mina se diže u zrak

Gledaš ide li na tvoju lijevu

Ili na desnu stranu,

Ali ako ide direktno

Ostaje ti samo nada

Mina dugo zviždi

To povećava agoniju

Mama,

Metak putuje brže od zvuka

Mama,

Metak je daleko kad ga čuješ

Između naših njihovih linija

Između dva kotača

Minobacači protiv jurišnika

Kad čujem zvižduk

Bacam se da izbjegnem

Komadiće mine ili zvončića

Kad je zvižduk iza mene

Znam da sam siguran

Mama,

Metak putuje daleko od zvuka

Daleko je kad ga čuješ

Kad čujem zvižduk,

Zvuk je bio najviši

Odzviždao je od mene

Kad se zvižduk približi

Kad stane iznad glave

Čekanje je najteže

Čekanje da zamukne

A postaje sve glasniji

I prasak

I blato

Mama,

Kao što ovdje govore

Ne čuješ golaća koji ti ukliže

Tako izgleda obrazovanje

desetog dana u jarku

Mama,

Šest mjeseci

Od mog odlaska

Pet u Španjolskoj

Budi hrabra

Dok se ne javim

Hasta

La vista

Jack

Hodanje kroz zidove

Nikada nismo napustili zgrade i napredovali smo isključivo među njihovim stanovima.

Izbušili smo nekoliko desetaka ruta od vanjskog dijela grada do njegovog središta.

Svi smo bili, nas dvanestero, u njihovim domovima, nitko nije bio na cesti,

nismo se izlagali riziku.

Imali smo naše sjedište i spavaonice u tim zgradama,

čak smo vozilo skrivali u izdubljenim prostorima u kućama.

Proučavali smo zračne fotografije da pronađemo zid koji je povezivao kuću

u kojoj smo bili s kućom na njezinom jugu.

Uzela sam čekić i počela raditi, ali zid se nije razbio,

prvi put smo se suočili sa zidom izgrađenim od betona, a ne od cigli,

morali smo koristiti eksploziv.

Detonirali smo barem četiri bloka za rušenje

dok rupa nije postala dovoljeno velika da možemo proći.

Sprejom smo napisali:

ULAZ, IZLAZ, NE ULAZI, PUT PREMA, PUT OD, JUG,

kako bismo regulirali prolaske i pronašli put natrag kroz labirint

koji smo izbušili unutar grada.

Više od polovice zgrada u Nablusu imale su rute, od jedne do dvanaest rupa

u zidovima, podovima, stropovima, koje su stvarale neke ukrštene rute,

kaotičan manevar bez jasnog smjera.

Zamislite, sjedim u svojoj dnevnoj sobi, koju dobro poznajem:

to je soba u kojoj svaki dan sviram violončelo.

I iznenada, u zaglušujućoj buci nestane zid, soba se ispuni prašinom i krhotinama,

a kroz zid nahrupi jedan vojnik iza drugoga, urlajući naredbe.

Ne znaš jesu li tu zbog tebe, jesu li došli da ti zauzmu dom

ili tvoja kuća samo leži na njihovom putu prema negdje drugdje.

Možete li zamisliti stravu kada četiri, šest, osam, dvanaest vojnika,

lica obojanih u crno, s puškama usmjerenim posvuda,

antenama koje vire iz njihovih ruksaka, zbog kojih izgledaju kao divovske

vanzemaljke bube, probiju svoj put kroz zid?

Pokazuje prema zidu koji prekriva polica s knjigama:

A ovdje su otišli. Raznijeli su zid i prešli u susjedovu kuću.

Što se događa sa Solidariosima / Mi Revalueshanary Fren

Svi smo silno umorni, bio je to vrlo naporan dan.

Htjela bih sada sažeti donesene zaključke.

Predmet novac: ukida se

Predmet brak: ukida se.

Sve je slobodno.

Predmet sustav zatvora i kaznionica: ukida se

“Das Elend der Philosophie”, um das noch hinzuzufügen, expliziert in der auseinandersetzung mit Proudhons “Philosophie des Elends” die materialistisch gewendete Dialektik im Gegensatz zur idealistischen Kategoriendialektik Proudhons.

Die literaturgeschichtliche Darstellung der Probleme der Nationalökonomie von ihrer “klassischen” Begründung an, zeight sich als Problemgeschichte der antagonistischen Gesellschaft.

Život u ovom društvu je potpuna dosada. Ni jedan se aspekt tog društva ne tiče žena. Muškarac je odgovoran za novac, brak i prostituciju, za rad i za automatiziranje društva. Nema ljudskog razloga za novac i rad. Ženama u građanskom duhu, odgovornim ženama, pustolovnim ženama, ne preostaje nego zbaciti vladu, eliminirati monetarni sustav, uspostaviti potpunu automatičnost.

Svaki čovjek ima mogućnost slobodnog izlaska iz SABA-a ili ulaska u SAB.

Sveučilišta su dostupna svakome.

Bolnice su dostupne svakome.

Svi zakoni, odredbe i naredbe se ukidaju.

Ohne der ketzerischen These von Korsch aus dem Jahre 1950, daß Marx “heute nur einer unter vielen Vorläufern, Begründern und Weiterentwicklern der sozialistischen Bewegung der Arbeiterklasse ist”, vollständig zuzustummen, scheint uns Korsch darin ganz recht zu haben, daß die historischen Alternativen und “Weiterentwicklungen” der Marxschen Formung des Sozialismus, also die Beiträge der utopischen Sozialisten, die von Proudhon, Blanqui, Bakunin, den deutschen Revisionsiten, französischen Syndikalisten und den russischen Bolschewisten…

An den die I. Internationale sprengenden Auseinandersetzungen zwischen Marx und Bakunin werden wir das später verdeutlichen.

Čitaj dalje.

Ubojstvo i posebno definirana kontrarevolucija

kažnjavaju se izgonom u Saveznu Republiku Njemačku.

Ukida se institucija crkve.

Svi “hramovi” koji se nalaze na području SAB-a proglašavaju se muzejima.

Odgovoran je za rat. Dokazivanje muževnosti vrijedi bezbroj života, uključujući i njegov vlastiti. Kako njegov vlastiti život ne vrijedi ništa, draže mu je nestati u eksploziji i slavi,

nego se povlačiti uokolo još pedesetak godina.

Stvaraju se odbori za osvještavanje.

Ne zaljubljujte se u vlast!

Da, anarhisti su uvijek rado govorili o slobodnoj ljubavi. Ali oni su ipak bili Španjolci

i smiješno je kad Španjolci govore nešto takvo. To im je bilo samo iz knjiga.

Španjolci se nikada nisu slagali s oslobođenjem žena. Nimalo. Znam ih napamet.

Jedan stariji drug mi je jednom prilikom rekao:

“To je sve lijepo i dobro s tom vašom teorijom, ali anarhija je jedna stvar,

a obitelj druga, to je tako i to će tako i ostati.”

Oko pojasa sam imao pregaču, prao sam suđe i pripremao večeru.

Prijatelj koji je došao pokušao se našaliti:

“Hej Durruti, čuj, to što radiš je ženski posao.”

Rekao sam mu: “Neka ti to bude primjer. Ako misliš da pravi anarhist mora cijelo vrijeme sjediti u krčmi ili u kavani dok mu žena radi, onda još uvijek nisi baš ništa shvatio.”

S Buenaventurom sam ipak imala sreće.

On nije bio tako zaostao kao drugi. Ali on je ipak znao s kim ima posla!

Što se događa sa Solidariosima?

Bilo ih je dvanaest:

Nedjelja šesnaestog kolovoza

Durutti: radnik sam kao i vi

kad ovo završi radit ću u tvornici

Ima li mržnje protiv bogatih?

Još više među siromašnima

Neće to biti loše za zajednički posao?

Više neće biti nejednakosti

Ramona

Tkalja

Euzebio

Kovinotokar

Julija

Kuharica

Migel

Lučki radnik

Marija

Modistica

Solidariosi

Anarhisti

To je bilo doba samoobrane

Od bijelog terora:

Jedan: hoće li svi jednako raditi?

Tko ne bude radio, morat će se prisiliti

Tko ne radi ne dobiva za jelo

Drugi: kako su ranije živjeli?

Danju i noću rad, loša hrana

Djeca rade kao nadničari bosa

Jedna mala četrnaest godina

Dvije godine radi kao peračica

Dvadeset pezeta za dvadesetgodišnjakinju

Dva pezeta za vlastitu deklasiranost

Jedan se ne želi razdvojiti od svojeg prijatelja,

Drugi želi vratiti oružje:

Antonio

Stolar

Pepita

Kuharica

Buenaventura

Bravar

Simona

Dobrovoljka

Aurelio

Mehaničar

Solidariosi

Anarhisti

Ako se pozivaš na slobodu,

Moraš imati hrabrosti reći što misliš,

Čak i ako se tome nitko ne obraduje –

Ne volim rat:

Istina,

Revolucija ne donosi višu svijest,

Vidimo kako se razvijaju oblici prisile

Suprotni slobodarskom idealu anarhista

S jedne strane cinizam, okrutnost

S druge bratstvo, čovječnost

Mrzimo vojnu prisilu, klasne razlike

Ponižavanje, moralnu zapuštenost

Sjela sam u vlak da bih se dobrovoljno javila

Vlastitom sam voljom odustala od toga

To je bilo kratko ljeto anarhije

Treba li ukinuti vojnu obavezu?

Da, ne bi bilo šteta.

Alfonso

Umjetnički stolar

Ramona

Tkalja

Rikardo

Tekstilni radnik

Pepita

Kuharica

Migel

Soboslikar

Solidariosi

Anarhisti

Mala internacionalna trupa

Iz svih mogućih zemalja

Zarobila je petnaestogodišnjeg mladića

Koji se borio na strani fašista

Poslan je Duruttiju

Govorio mu je o prednostima anarhističkih ideala

Stavio ga pred izbor: umrijeti

Ili pristupiti onima koji su ga zarobili

Dao mu je dvadeset i četiri sata za razmišljanje

Rekao je ne i strijeljan je

Smrt tog mladića nije me prestala mučiti

Iako sam naknadno saznala za to

Jesu li ga voljeli? Mnogi kažu da.

Zašto? Nema odgovora.

Migel

Pekar

Julija

Kuharica

Antonio

Nadničar

Marija

Modistica

Oliver

Konobar

Solidariosi

Anarhisti

Što se događa sa Solidariosima?

Bilo ih je dvanaest.

Kaydar

E ad to go

Zhivkov

E ad to go

Husack

E ad to go

Honnicka

E ad to go

Chowcheskhu

E ad to go

Jus like Apartied

Soon gaan