Vrhu mene, vrhu moje

Naslov naše kritičko-kliničke megafonije VRHU MENE, VRHU MOJE upućuje na krilaticu studije Vladimira Čerine imenovanu JANKO POLIĆ KAMOV, napisanu u Firenci koncem lipnja 1913., njegovo prisvajanje stiha Kamovljeve pjesme Intermezzo – Hoće li tko pisati studije vrhu mene i vrhu moje zalutale duše?

Povezujemo zrcaljenja posljednje Kamovljeve figure, Bitange koji se stidi svoga stida i arhivski vademekum skučenih prilika naše rane liječničke književnosti iz Čerinina šibenskog azila – za posljednju sliku dvaju futurističkih dijagnostičara, Čerine–Kamova kao kliničara civilizacije: To je futuristički moral; to bijaše Polićev moral. To je futuristička etika; to bijaše Polićeva etika.

Grupirajući skupine znakova zaklanjanja i egzilsko–azilskog drhtećeg delirija jezika s motivima futurističke opere L’aviatore Dro / Pad avijatičara Francesca Balille Pratelle – rekomponiramo simptomatološku kartografiju u fono-pometnju. Cio je njegov život bio anormalan ; jedan sveopći delirum tremens. I dok mnogi nemahu duše ni u grudima, on je imaše na vršku pera, pa kako je mogao da piše, ako ne anormalno, kakav je njegov rad mogao da bude, ako ne anormalan i kakva je njegova umjetnost mogla da bude, ako ne anormalna? Anormalan, anormalan, posvuda je bio anormalan.