PRAŠKO KVADRIJENALE

NEOPIPLJIVO – hrvatski nastup na Praškom kvadrijenalu scenografije i kazališnog oblikovanja prostora 2015.

Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo: TOSCA 914

Jedan od ključnih sudionika takozvane hrvatske kazališne alternative, Damir Bartol Indoš ostao je vjeran svojim izvorima kao estetskim i etičkim postulatima gotovo četrdeset godina. Član skupine Kugla glumište, radikalnog izvedbenog kolektiva koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio među rijetkim primjerima istinski radikalne alternativne kulture u kojoj su glazba i performans bili i inspiracija i sredstvo i cilj, Indoš je nakon otklona od Kugle nastavio samostalno preko vlastite organizacije DB Indoš Kuća ekstremnog muzičkog kazališta.

Umjesto navodno logičnog rasta u produkcijskom smislu, uspinjanja hijerarhijskom ljestvicom uspjeha i institucionalizacije, on je odlučio, metaforički ali i sasvim konkretno, ostati na mjestu. To, međutim, ne znači da unutar svoje umjetničke vokacije nije trajnozainteresiran za inovaciju, tragajući kontinuirano za novim temama i suradnicima ili poboljšanjima vlastite umjetničke proizvodnje. S obzirom da njegovo kazalište u pravilu uključuje priličnu količinu uporabljene ili rekonstruirane retro tehnologije, koja istodobno funkcionira i kao scenografija, rekvizit, glazbeni instrument i partner, u njegovom slučaju proizvodnja predstava i nije pogrešna riječ. S druge strane je izuzetno humanistički stav s kojim pristupa svojim temama, koje naziva zasluženima jer vjeruje da umjetnik mora osobnim stavom i angažmanom dobiti moralno ali i metafizičko pravo na ono što će mu poslužiti kao inspiracija ili temelj.

Nije to jedini paradoks vezan uz Indoša. Zakleti pacifist koji se kazalištem počeo baviti zato što, prema vlastitom priznanju, nije bio dovoljno hrabar da postane radikalno lijevi ili anarhistički terorist stvara predstave pune struganja metala, glasne ili preglasne buke strojeva pogonjenih energijom izvođača, zaglušujuće avangardne glazbe i govora na rubu laveža koji nenaviknutom uhu izaziva strah i zgražanje. Ujedno je i primijenjeni ekolog koji reciklira materijale, dijelove strojeva i odbačene tehnologije i od njih stvara svoje začudne, gotovo postapokaliptične scenske slike. Trajno inficiran teatarskim i teorijskim postavkama Antonina Artauda i antipsihijatrijom, disciplinom koja promovira drukčiji način odnosa prema psihičkim poremećajima i drukčiji tretman ne poremećaja nego onih koji ga podnose, Indoš je i opsesivno u potrazi za idealnim izrazom kazališta koje može izraziti frustracije i izazove suvremenosti jer njihov utjecaj ne može negirati ali ni ne želi na njega pristati. Opisanim konstantama Indoševe poetike treba pribrojiti i sportsku, čak i spartansku disciplinu i fizičku kondiciju bez koje bi teško bilo izdržati stupanj zahtjevnosti koji u svojim predstavama sam sebi postavlja.

Paralelizam etičkog temelja i estetičke realizacije, filozofskog obrazovanja i izvedbenog i autorskog iskustva, kod Indoša rezultira uvijek kritičkim stavom, koji on izražava posredno i afirmativno preko svojih zasluženih tema, dok su eventualna podudaranja s aktualnošću tek slučajna posljedica. Dokumentaristička trilogija Svaka revolucija je bacanje kocke, koju autorski i izvođački potpisuje s glumicom i filmologinjom Tanjom Vrvilo, bavi seatentatima na prvake austrougarske uprave u Hrvatskoj prije Prvog svjetskog rata. Upravo kad je svijet obilježavao stotu obljetnicu početka takozvanog Velikog rata i čuveni pucanj u Sarajevu, premijerno je izveden i posljednji dio trilogije naslova Tosca 914 o neuspješnom atentatu koji se dogodio samo mjesec dana prije sarajevskog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na premijeri opere Tosca. Umjesto prigodničarskih historiografskih i geopolitičkih analiza, predstava nudi drukčiji rakurs i diskurs jer kroz navođenje činjenica propituje nužnost reakcije na političko i institucionalno nasilje. Ponovljeno nasilje za Indoša nije odgovor, ali jest umjetnička, osobna i kolektivna sloboda, ostvarena isključivo strogim umjetničkim i osobnim uvjerenjima strukturiranom glazbenom, scenografskom, koreografskom i izvođačkom raskoši krika (i) bijesa.

Tekst: Igor Ružić (web katalog Neopipljivo)
Youtube: INTANGIBLE: Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo